Neznam šta mi je sada došlo, gledam death on the road i ful me hvata neki bed. Nešto neodređeno, ne mogu to uopće opisati.
Trenutno sam na wildest dreams, slušam tj gledam dionicu 2:10 - 3:00 (da, Adrian
) i ful me neke emocije briju (nepovezano uz adriana nego uz Maidene).
Prije sam na journeymana i no more lies počela plakat ko budala (a u informatičkoj sam, ljudi su me pitali ku me treba vozit na hitnu ku sam u depresiji??? ) oh well
neznam zapravo bi jednostavno bi htjela reći da su ovi lyricsi ful izražavaju mene prije nego sam otkrila maidene i poslije. koliko god to čudno ili fanatično zvučalo. a u kukuruz.!
And I just feel I can be anything
That all I might ever wish to be
And fantasize just what I want to be
Make my wildest dreams come true
tako nekako se osjećam otkad sam počela slušat maidene. vam se desilo ikad da mislite da nešto ne možete i onda poslušate can I play with madness i dođe vam ono : don't need no key to unlock this door, gonna break down the walls, break out of this bad place.. " ... well that's what i'm talking about
When I remember back to how that things just used to be
And I was stuck inside a shroud of misery
I felt so disappointed deep inside myself
a ovo je bilo prije nego sam ih slušala. točno se sjećam kako su mi svi govorili da sam se ful promjenila kad sam ih počela ful aktivno slušat. na bolje. valjda. ma boli me, meni je bilo grejt. sad ćete me proglasit ludom, ali u njima sam nalazila poticaj za sve šta mi je trebalo.
I couldn't find a way to break away my hell
baš oni su taj način .. mislim da sam rekla već gore.
When I'm feeling down and low
I know I'll never be the same again
I just remember what I am
And visualize just what I'm gonna be
znam da su oni još uvijek tu, i sama pomisao na to da ih jednog dana neće biti me ubija u pojam. imam filing da će tog dana jedan jaaaaako velik dio mene umrijeti, i tako me toga strah. mrzim ovakva razmišljanja ali j***** kad mi je sada došlo. sve ću ih otet i sačuvat makar u formalinu LOL.
znam da ima još krdo ljudi poput mene, poput vas, koji ih obožavaju i koji bi dali sve za njih, i to je ono šta me drži u ovakvim trenucima.
neznam kako ćete na ovo reagirat, ali jednostavno sam morala ovo izbacit iz sebe. Još dan danas ne mogu vjerovat kako oni sami (nemojte ovo krivo shvatit, pogotovo šta se adriana tiče), njihove pjesme, glazba - kako u meni izazivaju (skoro) fizičku reakciju. Neznam dali uopće postoji objašnjenje za to da me neka njihova stvar može dignut kad sam u bedu ali i zbedirat kad sam sretna. samo tako.
Neki dan sam išla na more i svirala je ATSS, samo sam stala sa strane ceste i stavila je na sav glas, kad je završila sam se sjela u auto i krenula dalje kao da ništa nije bilo, a svi u autu su me gledali kao da sam luda.
Zapravo nije mi jasno zašto, ali kad god pričam sa nekim freakom kao šta sam ja, uvijek ispadne da smo svi bili više manje sami u našoj fanatičnosti. U školi, u društvu. Imaš frendove, ali nitko ne kuži, barem ne u smislu u kojem bi ja htjela. Svima je to koliko ja volim maidene simpa, ali zapravo misle da sam malo šenula. Jeste se vi kada osjećali tako ?
...
Reincarnation of me, live again...
svaki put kad stavim njihov cd, dvd da svira, osjećam se kao da ih čujem prvi put, sretna sam kao malo dijete. nemogu ni opisat taj filing, pa ću stat na ovom. eto.
Ono really, sorry jednostavno sam morala ovo napisat. nemam pojma koji mi je kukuruz. ako mislite da sam luda, zaboravite na ovaj post, eto. A ja ću i dalje brijat onu moju:
FOR ETERNITY, I FOLLOW ON,
THERE IS NO OTHER WAY ..