G14 i HNL2
Kad nekome dobro ide teško je odoljeti iskusenju da to drugima pokazuje. Pogotovo onima koje se ne voli, a trenutacno im ne ide. Dinamo i Hajduk dva najveca i najpopularnija hrvatska kluba, od prvog prvenstva HNL 1992. godine zive u takvim odnosima. Najviše vole 'suosjecati' s ljutim konkurentom kad je u nokdaunu, i pogotovo tada držati katedru o interesu hrvatskog nogometa. Bilo je tako u svakoj eri, s razlikom sto su Vidoseviceva i Canjugina razdoblje obiljezena i probojem u europi, za razliku od stimcevih i mamicevih dominacija iskljucivo kucnog tipa.
Oba kluba oduvijek nastoje kontrolirati HNS i Udrugu klubova, i taj bipolarizam (pre)vlasti u hrvatskom nogometu dodatno je oslabio ionako nedoraslu konkurenciju. Sto je vec samo po sebi pogubno, kako za Dinamo i Hajduk, tako i hrvatski nogomet. No jos je gore sto se Modri i Bijeli nastoje na(d)metati ponasanjima koja sigurno nisu uzoran kriterij drugim klubovima. Svejedno je govorimo li o stalnim javnim prepucavanjima, medjusobnim optuzivanjima, borbi za prevlast utjecaja u Savezu i reprezentaciji, pogotovo u sudackoj organizaciji ili izbjegavanju isplata igracima pod ugovorom (jedni prebacuju dugove na trgovacko drustvo koje potom gase, drugi zakidaju bivsim igracima veliki novac od transfera ili dugove 'rijese' faraonskim kaznama za navodno sramotne poraze). Takvi Dinamo i Hajduk, u proteklih 14 godina propustili su priliku da postanu uzor i pokretac HNL-a, pa su neovisno o trenutacnim odnosima snaga zapravo sublimacija svih problema koji tiste hrvatski nogomet. Pravni vakuum, stucna improvizacija, nedostatak strategije razvoja, posljedicno prazni i dertuni stadioni, slab nogomet, sramotno takticki siromasni igraci, europska marginalizacija itd.
Prvi korak rjesavanja nagomilanih problema je suocavanje s istima. Nazalost, oni ciji je osnovni posao skrb o nogometu - Izvrsni odbor HNS-a - to najmanje cine. Ta interesna skupina ljudi prvo skrbi za svoju stolicu u Rusanovoj koja donosi drustveni status i aktivan suzivot s reprezentacijom te interese klubova za koje su vezani. Tu neprincipijenlu koaliciju drzi uspjeh reprezentacije, jednom kada izostane, raspast ce se uz teske sukobe. Jer ce im tada ostati ogoljela stvarnost Hrvatske lige, kojoj pripadaju i koja je ogledalo njihovog rada.
Zdravko Mamic je iz bljestavila spanjolskih pa turskih mondenih izletista s pet ili sedam zvjezdica odaslao niz ideja kako spasiti hrvatske siromasne klubove koji nemaju niti za kopacke. Njegova pretencioznost - da spasi i europske siromahe - razumljiva je, sve mu izgleda bajno (ima rezultatsku i financijsku dominaciju, Hajduk je potpuno out) i nije mu za zamjeriti sto se ponasa tocno onako sto zamjera klubovima G14. Oni su u europi ono sto su Dinamo(danas) i Hajduk(jucer) u Hrvatskoj - skrbnici vlastitih interesa koja zele nametnuti drugima. Razlika je sto se u europi ipak igra po pravilima, a korektiv je UEFA, dovoljno mocnai mudra da skrbi za nogomet u cjelini. Sto joj je temeljni postulat. U Hrvatskoj toga korektiva nema, a svakako to ne mogu biti klubovi i njihovi vladari. Postoje institucije sustava, od HNS-a, preko Udruge klubova, do trenerskih i inih odbora da uvedu red kao preduvijet pocetka promisljanja bolje buducnosti. Nazalost taj sustav ne funkcionira., jer ga, cast izuzecima, tvore ljudi umrezeni u klupske interese. Zato njihova prica o skrbi za hrvatski nogomet nema kredibilitet, a time ni buducnosti. Svejedno je li iskrena ili s figom u dzepu. U oba slucaja efekti su isti - sve dublji ponor HNL-a i onih koji ga cine. Ukljucujci i H2, to jest Dinamo i Hajduk.