"A Matter of Life and Death" je najbolji album Iron Maiden-a.
Možda malo smjela izjava, ali šta drugo reći o albumu koji čekam tri godine. Mnogi previše kritikuju period od kada se Bruce Dickinson vratio u bend. Maiden-u se analizira svaki detalj, svaki intro i svaka tačka na omotima. Za shvatiti je da je najveći bend metala pod konstantnim okom kritičara, ali ljudi shvatite već jednom - Iron Maiden neće, niti pokušava snimiti sljedeći "The Number Of The Beast". Naprotiv, bend stalno napreduje i gazi u nove teritorije i to je ono što ih čini interesantnim i originalnim bez obzira koga Eddie ubija na ovom omotu. Cijeli album zvuči svježe i odiše samopouzdanjem. Iron Maiden su daleko od umornog benda na zalasku karijere. Naprotiv, treći album nakon Dickinson-ovog povratka pali baš kao i "The Number Of The Beast" prije dvadeset i kusur godina. Svaki minut zvuči bolje nego sve zajedno što je Metallica snimila u proteklih 16 godina. Progresivni elementi se provlače tokom 72 minuta dok je produkcija nemasterovana što albumu daje topao, sirov i live zvuk. Primjetna je mračnija atmosfera i dosta kontrolisana i teška svirka. Tematika stvari je uglavnom ratna i religiozna. Daleko od komercijalnog ili čak svarljivog za metal početnike. "A Matter Of Lilfe And Death" je album koji je Iron Maiden snimio za sebe i to onako kako su htjeli bez obzira na očekivanja i trendove.
"Different Worlds" – najjednostavnija stvar i tipično otvaranje albuma od 4 minute. Nije teško napraviti bolju stvar od "Wildest Dreams", ali može se reći da je ovo solidan početak koji ipak ne razvaljuje kao "Wicker Man". Još na prvom refrenu nas iznenadi Bruce-ov vokal koji nije bio ovako visok još od "Powerslave dana. Solidan solo (mislim da je Murray sam).
"These Colours Don't Run" – Ovdje album kreće u potpuno drugom smjeru kako i ostaje skoro do kraja. Naslov se odnosi na rat i vojnički ponos (ove boje se ne ispiraju). Težak maidenovski "gallop" i bombastičan refren dušu dao za stadiona. Adrian Smith svemu dodaje ton synth gitarom. Bio bih sretniji da je pjesma urađena kao veliki fuck you Sharon Osbourne poslje više nego sramnog kraja prošlogodišnjeg Ozzfesta.
"Brighter Than A Thousand Suns" – najteža stvar na albumu. Epik od 9 minuta sa očekivanim ubrzanjem u sredini. Primjetan uticaj Dickinson-a u atmosferi i preokretima kakve smo mogli čuti na njegovim solo albumima ("Darkside Of Aquarius", "Book Of Thel").
"The Pilgrim" – Najbrža i najžešća stvar. Dosta istočnjačkih melodija što pomalo vuče na "Powerslave". Ova stvar je već favorit na prvo slušanje.
"The Longest Day" – ovo bi mogao biti nastavak "Pachendale"-a. Tekst se odnosi na "D-Day" pisano iz perspektive vojnika u rovu. Ovo je do sada moj favorit. Stvar sadrži sve elemente 30 godina Maiden-a strpanih u 9 minuta metal remek djela.
"Out Of the Shadows" – najmekša stvar na albumu. Prva strofa podsjeća na "Son Of A Gun" sa Dickinson-ovog "Tattooed Millionaire". Uvijek sam smatrao da Maiden ne znaju pisati dvije vrste pjesama, rock n roll i balade. E od svih do sad neuspješnih balada, ova konačno ima smisla. Pošto mislim da je "Wasting Love" jedna od najgorih stvari što su ikad snimili, ova je više nego prihvatljiva mada bi bila prikladnija za Bruce-ov solo album.
"The Reincarnation Of Benjamin Breeg" – (vidi Džemalovu recenziju singla)
"For The Greater Good Of God" – religiozna tematika. Osjetni engleski ili irski folk elementi sa ispreplitanim solažama. Još jedna od Iron Maiden himni. Opet nešto drugačije, neočekivano.
"Lord Of Light – instant klasik. Uvod od dvije minute u stilu "The X Factor" perioda se nastavlja sirovim klasičnim metal rifom i refrenom kako samo ovi đuturumi znaju uklopit.
"The Legacy" – album zatvara najprogresivnija pjesma koju je bend ikada snimio. U uvodu se može pomisliti da je u pitanju još jedan "Journeyman". Međutim, akustika se pretvara u težak riff i melodiju nesvakidašnju za ovaj bend. Da ovo čujem bez vokala pomislio bih da slušam nešto od Dream Theater-a ili kasne karijere Queensrych-a. Orkestralni dio se pretvara u riff koji podsjeća na srednji dio pjesme "Black Sabbath".
I ovaj put, stari majstori su uspjeli da iznenade sve redom. "AMOLAD" (kako ga većina fanova već naziva) je njihov najzreliji, najprogresivniji, najsmjeliji, a u isto vrijeme naj-Iron Maiden album. Nakon prvog slušanja osjećao sam se k'o klinac koji je prvi put čuo "Piece Of Mind" i buljio satima u omot. Ipak, recenzija Iron Maiden albuma ne može proći bez da se spomene i omot. Eddie je naravno tu, ovaj put na komandnom mjestu veselog tenkovskog odreda (6 likova). CD se može naći i u specijalnom izdanju sa DVD-em o snimanju albuma i "Benjamin Breeg" spotom. Još samo da odluče da cijeli album sviraju uživo na ovoj turneji
Napomena:
Ovu recenziju je napisao kolega Malik Tanović.
Nakon razmatranja kandidata da piše ovu recenziju, odlučili smo se da je Malik možda najkompetentniji za taj zadatak, obzirom da je slušao ovaj bend još dok smo nas trojica bili u pelenama. Ovo je jedinstvena prilika da je neko van TheAebyss-a pisao recenziju, što u ovom slučaju sigurno neće bitno uticati na konačnu ocjenu
(TheAebyss)