Bruce Dickinson je ikona metal scene kao malo koja živa osoba na svijetu. Njegov glas će prepoznati svako na svijetu, njegovi solo albumi su sve uspješniji, a njegov rad sa legendarnim bendom Iron Maiden je apsolutno besmrtan.
Dospio je u taj bend pred snimanje danas kultnog albuma "The Number Of The Beast" i preko noći je postao zvijezda, bez obzira što je publika volila njegovog prethodnika Paul Di'Anno-a. Od tada pa do danas važi za najboljeg heavy metal pjevača svih vremena.
Prve solo korake pravi sa albumom "Tatooed Millionaire" na kojem nam predstavlja i gitaristu Janick Gers-a, koji je onda zamijenio Andrian Smith-a na gitari, iako su danas oba članovi Iron Maiden-a. Bruce je određene Iron Maiden fanove šokirao svojim solo materijalom, što je naravno bilo razumljivo, obzirom da je Bruce tada tražio i pokušavao napraviti nešto potpuno drugačije od onoga što je radio Iron Maiden. Bez obzira na brojne hitove njegovih solo albuma, tek nakon flopa albuma "Skunkworks" se Bruce vraća na ono što najbolje zna, a to je heavy metal.
Album "Accident Of Birth" na kojem mu pomaže Adrian Smith uz dugogodišnjeg prijatelja Roy Z.-a je prava granata i predstavlja novo lice Bruce-a. "Chemical Wedding" postaje pravi klasik i vrata Iron Maiden-a su za Bruce-a ponovo otvorena. Sada nam, nakon 5 godina rada sa Maiden-om Bruce predstavlja novi materijal. Intervju se nalazi na promo cd-u i mi vam ga bez obzira na to sa ponosom predstavljamo.
Možeš li našim čitaocima opisati kreativni proces pisanja albuma Tebe i Roy-a (Z., gitarista, producent, komponist, op.a.) i odakle crpite ideje nakon toliko godina u ovom poslu?
Bruce Dickinson: Pa većina albuma nastaje kao slobodna asocijacija oko jedne pjesme. To možda na kraju kada čujete finalni proizvod uopšte nije očigledno, ali meni pomaže prilikom komponovanja. Asocijacija meni daje određenu strukturu oko koje ja onda skladam svoju bajku koju sam sanjao, izmišljam ili pričam. Na kraju, kada su sve riječi složene, one uopšte ne moraju biti iste kao prvobitna struktura... možda vas sad to buni, ali evo jedan primjer: to je kao da želite slikati jednu apstraktnu sliku i kao podlogu stavite sasvim jasnu sliku nečega i počnete mrljati razne boje preko, lijepiti stvari, koje u određenom momentu za vaše oko pojačavaju impresiju podloge. Na kraju otklonite podlogu i imate apstraktnu sliku, koja nekome ko je prvi put vidi nema nikakve veze sa vašom podlogom. Takav proces može biti jako interesantan i upravo tako sam ja radio na ovom albumu.
Ja sam imao samo jedan snimak raznih ideja odsviranih na gitari, bez bubnjeva, bez ičega. neke od njih su mogle biti strofe, neke refreni, neke uvodi. Roy mi je poslao još nekih 20tak ideja i ja sam ih stalno slušao preko slušalica i zapisivao svoje ideje teksta koji mi je padao na pamet. To vam je kao onda u školi kada je nastava dosadna i vi gledate kroz prozor i sanjarite o svemu i svačemu dok vas nastavnik ne spuca kredom u glavu. Ja zaista moram priznati da sam veoma sretan čovjek jer upravo živim od toga... gledanja kroz prozor i sanjarenja, jer upravo tako pišem pjesme. Šetam gradom, sjedim po kafićima, pijem kafe i komponujem. Sam sebi to pjevušim i razmišljam da li funkcioniše. Ako nešto upamtim, onda je to već znak da je dobro i odmah sam u stanju da smislim tekst za takvo nešto. Ako određenu ideju ne upamtim, onda je to meni znak kao Darwin-ova evolucija da ta ideja mora da je smeće hahaha. Na taj način samo odlične ideje prežive. U jednom momentu sam skupio dovoljno takvih ideja da mogu snimiti album i to je to. Na kraju kada sam preslušao sve te ideje, primjetio sam da se kroz njih provlači jedna tema, tako da sam zastao i odlučio da zaista napravim album o toj temi. Prva pjesma, o kojoj ću kasnije reći više je bila "Navigate The Seas Of The Sun". Roy me je probudio u 2 ujutro i odsvirao mi temu i već tada u punom bunilu mi je sinulo "Shall we go home or not return, or navigate the seas of the sun". Nemoj me pitati zašto... Jednostavno sam se osjećao kao da sam lebdio i bio na nekom putu. Zapisao sam ideju i znao sam... možda zvuči glupo jer je to bila prva pjesma... ali znao sam da imamo odličan album hahaha. Osjećao sam da se sada moram posvetiti tome, jer, moram priznati da me je bilo strah snimiti novi solo album nakon odličnog "Chemical Wedding"-a. Možda zvuči pretenciozno, ali ja znam da je taj album bio odličan, ako ne i jedan od boljih metal albuma te godine. Znam da se mnogi kritičari s tim slažu i to je super, ali je i zastrašujuće jer sam napisao album koji svi smatraju mojim najboljim i ja znam da čovjek ne piše takve albume svaki dan. Dobro, imam ja interesantnih albuma... na primjer "Skunkworks", ali taj album pola fanova mrzi, dok "Chemical Wedding" svi vole. Poslije toga je za mene bilo nemoguće snimiti novi solo album, jer sam onda ponovo postao član Iron Maiden-a, sa kojima sam snimio odlični "Brave New World". I otvoreno priznajem, da nisam snimio "Chemical Wedding" prije, ja ne bi bio u stanju snimiti "Brave New World". Jednostavno sam bio dovoljno samouvjeren nakon tog albuma, da sam imao hrabrosti komponovati u bendu kao što je Iron Maiden. Poslije toga su slijedile turneje i još jedan album, a i Roy je bio zauzet sa Halford-om, a onda i sa Judas Priest-om. Ti albumi su super, ali ja poznajem Roy-a i mislim da nikada nije tako slobodan kao sa mnom, jer ovdje on može da ostvari i svoje ideje, koje su zaista odlične. Nas dvojica smo veoma opušteni zajedno i zato ovako dobro funkcionišemo.
Kako si Ti uopšte upoznao Roy-a? Kada ste prvi put odlučili da možete raditi zajedno?
Bruce Dickinson: Prvi put sam ga upoznao kada smo radili na pjesmi "Tears Of The Dragon". Album se naravno zvao "Balls To Picasso" iako je prvo trebao da se zove "Tears...". Radio sam sa Keith Olsen-om i razmišljao sam kako napraviti metal rock, a da zvuči drugačije od svega prije. Kako mogu napraviti nešto na šta ću biti ponosan, jer sam baš u tim trenucima napuštao Iron Maiden. Jedan inžinjer iz studija mi je onda pustio bend po imenu Tribe Of Gypsies, gdje je svirao Roy i čiji album je on producirao za samo 20.000 dolara. Ha! Ja sam se nasmijao, ali me onda produkcija oduševila! Toliko me oduševilo umijeće tog čovjeka za tako male pare, da sam pomislio da odem u penziju i njemu dam sve što imam, jer bi to bilo pravedno. Taj album je bio nešto najbolje što sam ikada čuo, a oni uopšte nisu imali diskografske kuće, niti ugovora, niti išta! Otišao sam onda na jedan njihov nastup i bio sam oduševljen. Pustio sam album i Rod (Smallwood-u, menadžer, op.a.) i on je bio oduševljen tom rock muzikom sa Latino elementima i dijelovima koji podsjećaju na Santana-u, ali i dosta modernih elemenata. Zvučalo je kao kada bi Santana svirao sa Rage Against The Machine i to je bilo tako cool. Dosta sam se potrudio da poguram taj bend i do danas su izdali dosta albuma i dalje sviraju, ali nekako su bili prije svog vremena, a danas se ljudi uopšte ne interesuju za takvu muziku, što je velika šteta. Danas mladi gledaju kako da budu što ekstremniji, gdje da si probiju još kakvu kost kroz kožu i te gluposti. Ja sam njemu prišao i rekao sam mu da on svira sve što ja volim i da mi je jako žao što nisu uspješniji, a on mi je odgovorio: znaš, ja bi volio napisati nekoliko pjesama za tebe. Čim je to rekao, rekao sam hajde i već prvi dan smo napisali 5 ili 6 pjesama! I to stvari koje su mi se jako svidjele. Nakon toga sam odlučio da upravo Tribe Of Gypsies sviraju na mom albumu, tako da sam ih sve doveo u Englesku i ponovo smo snimili kompletan "Balls To Picasso" album. Prva verzija je bila puna elektronike i daleko blaža nego verzija koju znate. Jedina greška koju sam napravio je ta, da nisam dopustio da Roy producira taj album, tako da na žalost album nije ispao onako žestok kako je trebao biti. Možda je upravo taj album trebao biti prvi "Chemical Wedding" jer su pjesme kao na primjer "Cyclops" trebale biti veoma žestoke. Na novom albumu ima pjesma po imenu "Believil" koja je slična pomenutoj i tu se vidi razlika jedne produkcije. Uglavnom, Roy je nastavio karijeru sa svojim bendom, a ja sam pokušao oformiti Skunk Works, što nije baš uspjelo. Kasnije sam se ponovo sastao sa njim za "Accident Of Birth" album i od tada smo skupa.
Da li je znači Roy producirao "Accident Of Birth"?
Bruce Dickinson: Efektivno, da. Roy je bio pokretač svega i to je bio prvi album na kojem mu je bilo dozvoljeno da radi. Ne želim sada da pričam stvari koje i ovako i onako svi znaju, ali Roy je svirao na jako mnogo poznatih albuma, a da to niko nije znao, pa tako ni cjenio. Tek sada Roy dobiva priznanja koja zaslužuje, kao na primjer mogućnost produciranja novog Judas Priest albuma, koji mi se jako svidio. Sa druge strane on još nije iskusio sav svoj potencijal jer i ti ljudi sa kojima rade njemu baš ne dozvoljavaju da se upliće u njihove stvari. On je jednostavno odličan producent koji radi po osjećaju i tačno zna šta treba da radi, a šta ne. On mora voliti ono što producira, u protivnom neće ni raditi. To vam je kao kada izlazite sa raznim djevojkama, a jednog jutra se probudite i shvatite da ste zaljubljeni. Kad se to desilo? Niko ne zna, ali se jeste desilo. Tako i ja radim. Ja ću rađe čekati da mi dođe inspiracija i raditi punom parom, nego sjediti 24 sata dnevno komponujući i čekajući da nešto ispadne kako treba. Neko je nekada rekao da ako stavite hiljadu majmuna pred hiljadu pisaćih mašina, da će nekada jedan od njih napisati Hamleta. Možda se to i desi, ali ja tako ne radim. Ja nisam mašina. Upravo radi toga nas dvojica funkcionišemo. On ima studio kući i svira baš kada je inspirisan i u tim momentima nadahnuća snimi nekoliko odličnih ideja i onda mi ih pošalje. Ja njih ne slušam odmah, već čekam da i meni dođe baš ta volja, neka unutrašnja potreba da uradim nešto i onda ih poslušam i budem kreativan. Većinu novog albuma sam napisao u 2 sedmice! I to strofe, refrene, aranžmane, zaista skoro sve. I to sam uradio za vrijeme turneje sa Iron Maiden-om! Obično nema šanse da nešto pišem za vrijeme turneje, ali ovaj put sam to mogao, bez obzira na svu ludnicu okolo. Pjesmu "Power Of The Sun" sam na primjer napisao na turneji u Japanu. Ustao sam jedno jutro jako rano i šetao gradom i slušao Pink Floyd. Zašao sam u jedan dio grada koji me je podsjećao na London i tu sam sjeo i pio kafu i gledao kako se grad budi i kako ljudi kao mravi izlaze sa suncem i idu na posao, a kasnije kada ono zađe izlaze u život. Tako je nastala pjesma "Power Of The Sun".
Neki koji su slušali album govore o konceptualnom albumu, obzirom da album govori jako mnogo o letenju i svemiru, a i suncu. Tvoj opis pjesme "Power Of The Sun" to podvlači iako ne ostavlja mjesta ideji o albumu o naučnoj fantastici...
Bruce Dickinson: Tačno, ali to je šta se dešavalo u mojoj glavi kada sam je pisao, a to zaista nije neophodan podatak da bi se pjesma shvatila, iako nekada tekst zna ispasti prava zagonetka. To je sa jedne strane super, kada gledate riječi i znate da one nešto treba da znači, ali je sa druge strane čak zastrašujuće kako one različitim osobama mogu značiti nešto sasvim suprotno. Bitno je da riječi imaju značenje. Tačno je da sam ja razmišljao o svemiru, letenju i putovanju za vrijeme komponovanja. Imao sam ideju da nazovem album "Half Life", jer je to stadij u kojem se nalazi svaki element pod radioaktivnim zračenjem. Tačno na pola svoga vijeka taj element postaje nešto sasvim drugo, što se naziva "half-life". To je upravo ono što se dešava sa mnom u mojoj karijeri. Ja sam stalno u tom stadiju i mogu postati nešto novo. Nikada nisam želio biti samo jedna stvar. Želio sam napraviti album o tome, ali mi je onda to ipak izgledalo previše osobno, a i ime albuma ne bi bilo dovoljno jasno, tako da sam to ostavio. Ali me je razmišljanje o tome, navelo na razmišljanje o nauci i svemiru i o spoju nauke i umjetnosti o čemu je govorio album "Chemical Wedding" sa svim onim Blake-om, alhemijom, okultnom naukom i tim stvarima. Na ovom albumu je to sve malo očiglednije.
Posao koji je Roy uradio na ovom albumu je odličan, ali ne samo producentski, već i svojim gitarskim umijećem. Kada bi ga poredio sa drugim gitaristima današnjice, gdje vidiš Roy-a?
"Letio bih okolo brzinom svjetlosti, kupio koke, vodio ih oko Saturnovih prstenova i tucao ih do besvjesti."
Bruce Dickinson, Bruce Dickinson
- Bruce bi i kao đavo imao svoje fanove...
Bruce Dickinson: To je veoma teško pitanje za mene, jer ga ja poznajem tako dugo i oduvijek sam znao da je bio odličan gitarista. Mene čak iznervira kada neko kaže, wow, kako je on dobar gitarista, pa se ja onda pitam, čovječe, jesi li to do sada sjedio na ušima? Naravno da je lijepo kada ga neko hvali i nije moje da se žalim, ali on je oduvijek bio dobar. Već na prvom albumu benda Tribe Of Gypsies je on bio odličan, a tada je bio dijete. Šta on može da odsvira u 30 sekundi je nevjerovatno. To samo teče iz njega. Takvo nešto nisam nikada vidio. Zaista mislim, nikada! To je Roy, a odličan je i kao ritam gitarista. Tako je tačan da je to stvarno zastrašujuće. On sam sebe nasnima 10 puta i to se uopšte ne čuje jer je tako precizan, a sve to zvuči nevjerovatno "groovy". Nije to samo bezvezna tehnika, već sa ritmom, plus još savršen muzički mozak iza toga. On zna sve o teoriji muzike i sve je u stanju složiti. To je Roy. Veoma, veoma pametan momak.
Reci nam nešto o novom bubnjaru na albumu i gdje si njega upoznao?
Bruce Dickinson: Dave Moreno? Kao što rekoh, ja sam komponovao samo uz gitarske melodije, tako da sam jedan dan nazvao Roy-a i rekao mu da mora snimti bubnjeve uz njih. Tako je on otišao u studio i snimio je sve dionice, bez da je ikada čuo šta ću ja pjevati. Kasnije kada sam mu pokazao svoje ideje, smijao se i rekao da neke dijelove mora promjeniti. Kada sam ga pitao ko je snimio bubanj, on me upoznao sa Dave Moreno-om. Roy je pun takvih ljudi. Njemu su to bliski prijatelji i odjednom je u stanju da vam nađe savršene muzičare, kao da ih ima kao pijeska na plaži. Nakon što sam snimio album želio sam ga upoznati, jer bi zaista volio prezentovati ovaj album uživo. Dobro, znam da to neću moći u narednih godinu dana, ali ne znači da neću moći nakon toga. Nekako smatram ovaj album trećim, jer je taj period albuma "Accident Of Birth", "Chemical Wedding" i ovoga drugačiji od svega ostalog. Možda sam zato zagrijan, jer je ovo onaj poznati teški treći album hahaha. Jest da nam je trebalo, koliko? 8?, ne 10 godina da dođemo do toga, ali hej hahahaha.
Na albumu je i jedan tajanstveni klavijaturista...
Bruce Dickinson: Maestro Mysteria, da. Nikada ga nisam upoznao. Ne znam čak ni kako izgleda, jer ne želi da objavi svoje fotografije. Ali mi je obećao da će mi se predstaviti kada budemo u Italiji sa Iron Maiden-om. Mislim da je fantastičan. On je svirao klavijature i na našim drugim albumima. On je tip koji je svirao na "Chemical Wedding" albumu na primjer.
Izgleda da Roy i Ti imate baš uvježban način rada...
Bruce Dickinson: Tačno, mi nemamo neke svirke iz kojih se rađaju ideje. Već sami razmišljamo o nekim stvarima i onda te ideje šaljemo jedan drugom. Roy meni pošalje neke ideje na gitari, ja preko njih stavim svoje ideje za vokal i onda sve to šaljemo bubnjaru, koji materijalu udahne pravi život. Sve to onda poslušamo i odlučujemo šta valja, a šta ne. Tako to ide nekoliko sedmica i već se vidi kako bi izgledao finalni proizvod, obzirom da je sve tu. Onda se radi na aranžmanima, jer je skelet pjesme već tu. Što se tiče klavijatura, mi u to uopšte ne ulazimo. Pošaljemo momku naš materijal i on ima apsolutnu slobodu šta i kako će da uradi. Fol je u tome da mi to sve dobijemo u formatu ProTools-a, tako da je svejedno hoće li on napraviti gothic pjesmu ili r'n'b pjesmu od onoga što mu pošaljemo, jer na kraju mi iskoristimo ono što nam se svidi. Uopšte ne komuniciramo i jako često se desi da nam vrati materijal i mi čujemo nešto što nam nikada u životu ne bi palo na pamet, a zvuči jako dobro. Tako se desilo na pjesmi "Kill Devil Hill" gdje je dodao dosta orgulja i to samo podiže refren na viši nivo. Naravno, glavni dio su gitare, koje zvuče kao na "Chemical Wedding" albumu. Tu Roy miješa nekoliko ludih efekata da dobije taj zvuk, koji je jako karakterističan. Uz pomenute orgulje to onda zvuči savršeno.
Gdje onda vidiš da je mjesto Tvog solo projekta na današnjoj metal sceni?
Bruce Dickinson: "Chemical Wedding" je bio pokušaj napraviti što žešči album. Naravno, velika je razlika između onoga što se smatralo heavy 70-tih i sad, ali je činjenica da jako malo bendova danas imaju kontrolu nad svojom žestinom. Da, sve je to brutalno i žestoko, ali ne funkcioniše, ako kao slušatelj nemate dojam da bend drži konce u svojim rukama. Lako je biti agresivan, ali ste odmah i dosadni, jer niste stvorili ništa novo. Mi smo sa tim albumom pokušali koristiti tu žestinu, ali je kontrolisati. Mislim da smo uspjeli i da album zvuči odlično, ali je upravo to razlog, zašto ovaj put nismo željeli raditi na taj način. Sa druge strane naravno nismo htjeli da mu okrenemo leđa. Taj album nam je uvijek u džepu, jer smo prokleto ponosni na njega. Radi toga novi album nekada posjeti na "Chemical Wedding". "Kill Devil Hill" sam već spomenuo kao pjesmu koja je baš tog karaktera. Neke pjesme novog albuma su čak agresivnije od "Chemical Wedding"-a, kao na primjer prve tri-četiri pjesme. Sigurno će ljudi reagovati šokirano kada čuju tu brzinu kod nas, jer to nismo prije radili. Kasnije se album polako mijenja, možda čak u neki progressive stil, da bi doživio klimaks sa "A Tyranny Of Souls". Sviđa mi se to, taj razvoj. Taj put ka kraju albuma. Mislim da album zato ima tu neku dublju atmosferu.
"Chemical Wedding" i "Tyranny Of Souls" nose taj slični zvuk i to postaje neka vrsta autorskog potpisa Bruce Dickinson-a. Interesuje me da li još uvijek ima nekih drugih bendova koji Te inspirišu?
Bruce Dickinson: Ne, dobro jednom kada je Roy nešto napisao složili smo se da ima nešto Pink Floyd-ovsko u sebi, ali to je to. Naletili smo na neke akorde koji su baš tipični za njih i koristili ih, ali dobro, to je možda prije laskanje nego kopiranje. Mi dakle uopšte ne gledamo ka drugim bendovima u smislu uzora za zvuk ili način komponovanja. Mislim, možda je to teže reći za Roy-a, jer je on gitarista i on mora slušati druge bendove, razmjenjuju se savjeti oko riffova, zvukova i uvijek se poredi taj neki tehnički nivo sviranja. Ja kao pjevač imam pristupa samo mojim osjećajima i pričama, te riječima i zvukovima koje proizvodi moj glas, tako da ja reagujem samo na ono što čujem od samog sebe. Tako da ja kada čujem neku interpretaciju Roy-a na moj tekst i to mi se svidi, neko dođe i kaže kako ga to podsjeća na Slayer. To je meni onda potpuno iznenađenje, pa čak i kada se složim sa tim mišljenjem mislim u sebi, ako zvuči kao Slayer, onda mora da je dobro, zar ne? Ali ja nikada ne bih poušao da napišem nešto sa ciljem da zvučim kao Slayer. U tome je razlika. Danas kada slušam Iron Maiden, prepoznajem toliko citata da je to ludnica. Vidim sam sebe kako slušam i vrisnem "ovo je Thin Lizzy!" ili "ovo je sad Deep Purple", a ovdje ima malo "Black Sabbath-a... ustvari malo puno Black Sabbath-a hahaha". Kad se samo sjetim pjesme "Children Of The Damned" i pomislim na "Children Of The Grave"! Ooops! Sorry! Hahahaha. Sa druge strane čujem Metallica-u i pomislim, hej to je Iron Maiden. Mislim, to je normalno u muzici i to se stalno dešava, ali hej, ako pišeš dobre pjesme onda je logično da će neko, negdje biti time inspirisan.
Oba albuma, "Chemical Wedding" i "Tyranny Of Souls" sadrže citate iz klasične literature. Da li je ona često izvor interpretacije za Tebe?
Bruce Dickinson: Pa... dugo sam razmišljao o tome i došao sam do zaključka, da ako već namjeravaš nešto od nekoga ukrasti, bar se pobrini da je autor mrtav. Drugo, provjeri da li je njegov rad dovoljno dobar da preživi svaku promjenu mode u umjetnosti, da bi bio siguran da ne kradeš nešto što je loše. Kada sve to uzmemo u obzir onda je ta klasična literatura pokazala da je dobra za krasti. Uostalom jako često se koristi apokaliptičkim jezikom, a to se meni jako sviđa. Veoma je dramatično.
U zadnjih pet godina si bio zauzet sa Iron Maiden-om. Da li su ovi solo albumi neki ventil za Tebe? Da li još uvijek istražuješ stvari za koje u Iron Maiden-u nema mjesta?
Bruce Dickinson: Mislim da su Iron Maiden i moj solo projekat u međuvremenu postali toliko različiti jedan od drugog da ni ja sam više nemam nekih unutarnjih konflikta. Mislim da Iron Maiden nikada ne bi izdali album kao što je ovaj kojeg sam ja objavio, što je super, jer znam da kada krenem sa njima u studio da neću raditi opet jednu te istu stvar. "Brave New World" je možda album koji je bio najbliži mom solo radu, dok je "Dance Of Death" nešto potpuno drugo i ja se nadam da će se tako nastaviti. Jasno je da će Iron Maiden iduće godine snimati novi album i ja sam već zagrijan za to kako će to sve ispasti. Nikada ne znaš sa kakvim idejama ćemo se naći i šta će od toga nastati.
Spominjao si i to da bi jako rado poveo ovaj album na turneju. Šta misliš kada ćeš biti u prilici za to?
Bruce Dickinson: Pa ne znam još. Čitavo ljeto pripada Iron Maiden-u. Mislim da imam taj luksuz da ne moram sad odmah ići na turneju i promovisati album na taj način. Mislim da bi čak i nakon nekog dužeg perioda bilo ljudi koji bi bili zainteresovani vidjeti ovaj bend i ove pjesme uživo. Naravno, ako uspijem izvući Roy-a iz studija. Mislim da će to biti posebni nastupi, možda samo na nekim festivalima, što bih ja više volio. Mislim da nema smisla ići sa solo projektom na turneju od 100 koncerata. Pogotovo ako uzmemo u obzir da Iron Maiden to radi već godinama. Mislim da mi grlo to ne bi izdržalo. Svi mi starimo, a ja zaista želim da održim moje vokalne mogućnosti što duže mogu. Želim da snimim još dosta albuma.
Kad smo već kod live nastupa. Tebe prati reputacija jako teatralnog frontmena, koji nema sekunde mira na bini. Da li si možda u Tvojim mlađim danima imao nekog idola čije pokrete si možda imitirao?
Bruce Dickinson: O da! Kada smo počinjali imitirao sam Ian Gillan-a, ali većinom po konzumu alkohola hahaha. Napijao sam se na bini i maltretirao sam sviju oko sebe i mislio sam da sam cool. Istina, ja volim da trčim okolo da se bacam u ritmu i da se fizički osjećam dijelom muzike. Možda zaista nema toliko pjevača koji toliko skaču kao ja, ali šta ću kad sam malo hiperaktivan. Možda su baš ti hiperaktivni pokreti sada, nakon ovoliko godina, tipični za mene. Koliko se ja sjećam, jako mnogo pjevača su to isto radili, ali kada odem na koncert da ih ponovo gledam, oni to ne rade. A ubijeđen sam da rade, možda su za to krive fotografije. Uvijek pokazuju kako neko divlja. Pogledaj Ozzy-a i onu poznatu fotografiju kako skoro lebdi u zraku i plješće. Čovjek automatski pomisli da on to radi 90 minuta bez prestanka i da skače salto i slične stvari. Istina naravno izgleda malo drugačije. Ian Gillan je samo hodao od bubnja do mikrofona, Ian Anderson je mijenjao nogu na koju se oslanja, a ja sam bio dovoljno glup da pomislim kako moram trčati tamo vamo non-stop. Ali ja sam takav. Ljudi mi dan danas govore da ne moram toliko trčati, sa usporim, ali ne mogu, jer mislim da je to dosadno.
Ljudi znaju da si Ti čovjek sa više talenata, koji ih čak i živi. Kako nalaziš vrijeme za sve to i da li misliš da ima još nešto što bi volio raditi, ali nemaš vremena?
Bruce Dickinson: Život je takav da neke stvari koje čovjek voli, ipak mora odbaciti, jer mora postaviti prioritete... mrzim tu riječ. Velika, našminkana riječ koja govori da stvari treba da imaju određeni red. Tako da čovjek mora saznati šta je za njega vrijedno njegovog vremena i koliko ono pomaže njegovom životu. Ja odavno više nisam na takmičenjima u mačevanju. Nekada sam bio profesionalac, a sada to više nisam. Tek kada imam vremena odem na mačevanje jer naravno uživam u tome. Uostalom, posao kojim se bavim od mene zahtjeva određeni fitness, tako da ako ne mogu ići na mačevanje, onda idem u teretanu. Radio show me uopšte ne opterećuje, jer je to samo tri sata u sedmici. Uostalom, svaki show je unaprijed snimljen. Što se tiče letenja, to je sada moj pravi posao. Drugi muzičari pišu autograme i slikaju se u 11 ujutro, a ja to više ne radim. Ja letim zaista. Svakih 28 dana dobijem nove rute i moram ih se pridržavati. Sve ostalo se ravna prema mom letenju. Moram čak priznati da uživam kada neko dođe i kaže moraš to i to uraditi taj dan, a ja odgovorim, jaaaaooo jako mi je žao, ali ne mogu, jer letim. Naravno ima važnih stvari kada se nešto može organizovati, kao velika turneja ili slično. Na kraju krajeva, ja nisam samo pilot već i muzičar.
Razgovarajmo o pjesmama albuma. Šta mi možeš reći o uvodu po imenu "Mars Within"?
Bruce Dickinson: Prvo što mogu reći je to da je intro dobio naziv pred sami kraj snimanja albuma. Prvi plan je bio da se zove jednostavno "Intro". Kasnije mi je ta ideja bila glupa, dok mi je ideja "Professor Quatermass, where are you?" malo duga za intro koji traje minutu i 20 sekundi. "Mars Within" mi se svidjelo, jer je Mars Bog rata i taj naziv onda govori da će svakog momenta nešto eksplodirati. To mi je bilo cool. Uostalom tu je i paralela sa sci-fi pričom Nigel Kneale-a "Quatermass And The Pit", koja je fantastična. Ja imam cijelu seriju, jer sam ogromni obožavatelj. To je serija koju je nekada radio BBC, a onda i Hammer Films. Najbolji dio je taj da su kao otkrili da su Marsovci bili daaaaaaaaavno prije nas na ovoj planeti i da smo mi kao ljudska rasa u stvari njihovi nasljednici i da negdje duboko u mozgu imamo dio koji je njihov i koji je njih u to doba tjerao da počinjavaju masovna samoubistva. To je teorija koju je razvio Nigel, da mi ljudi imamo veliku dozu kolektivnog razmišljanja, a ne individualnog. U glavnom, super teorija, super priča i inspirisala je veliki dio ovog albuma.
Iduća je "Abduction"...
Bruce Dickinson: "Abduction" je direktan pogled na one budale od ljudi koji su ubjeđeni da su ih vanzemaljci otimali. Bio sam nedavno u Roswell-u i vidio sam puno muzeja posvećenih tim likovima iz crtanih filmova koji misle da se vanzemaljci interesuju za njih i moram priznati da sam uživao čitajući te stvari. Ima jedan citat, nešto kao:"Zli laseri su bušili moju kožu." Ja mislim da su to samo crtani likovi koji bi u stvari volili da im neko buši kožu zlim laserima. Ima tako mnogo tih luđaka koji izmišljaju svoje priče i sve ostalo. "Abduction" je u stvari o iluzijama.
Nastavljamo sa svemirom i na pjesmi "Soul Intruders"?
Bruce Dickinson: Da, to je pjesma o svemirskom virusu. Ima mnogo teroija o tome kako život putuje svemirom i jedna od njih je da virusi i bakterije plove galaksijom i inficiraju planete i tako počinje život. Ja sam to onda malo produžio u psiho viruse koji u nekom okultnom svijetu lebde okolo. Zamislimo dakle da oni samo dolete i zakače se za nas. U neko doba odu od nas, a mi ništa nismo ni primjetili iako su nas na određeno vrijeme oni kontrolisali. To je izvor za tu pjesmu i nekako mi se slagala da ide odmah poslje "Abduction".
"Kill Devil Hill"?
Bruce Dickinson: Ta pjesma mi je išla jako teško, jer sam želio napisati nešto o letenju. Nešto o razvoju letenja, a to je zaista teško. Na neki način čovjek mora biti zadrti kreten da piše o tome i slušaoci bi morali to da vole da bi im se svidjela pjesma. To nije pjesma o ubijanju Nijemaca ili dizanju stvari u zrak, več je o kreativnom procesu razvoja letenja i kako je to jednostavno čudo. Kako dakle ostvariti čas nastave o letenju, a da pjesma i dalje bude cool. Očigledno je da sam morao sve to dramatizovati. Zato sam se odlučio orijentisati na braći Wright i bilo mi je tako drago da se mjesti "Kitty Hawk" gdje su obavljali svoje eksperimente nalazi na Kill Devil Hills-ima u Carolina-i. Vjetrovi su tamo nepredvidivi i upravo radi toga su tamo eksperimentisali, ali i zašto su slupali onoliko letilica. Da bi njihova letilica poletila, toliko toga je moralo da bude savršeno, mimo njihove tehnike i pravo je čudo da su uspjeli. Kao da im je neko odzgo pomogao i gurnuo ih. To je tako nevjerovatno da ja zaista mislim da je letenje u stvari biti bliže Bogu. Kao da smo gore sa anđelima. Sa druge strane, neki su mislili da je upravo letenje satanski čin i da je bogohuljenje, tako da sam ja napisao pjesmu iz te perspektive. Mislim, kako ih samo nije SRAM! Wright-ovi sigurno nisu ni pomislili na tako nešto. Pravili su bicikla i pokušavali su da ih dignu u zrak, a ja sam od toga napravio veliku dramu o tome kako čovječanstvo želi da dotakne lice samoga Boga.
"Navigate The Seas Of The Sun"?
Bruce Dickinson: Ova pjesma je doživjela toliko promjena. Prvo sam mislio da imamo veliki refren kao "Tears Of The Dragon" da bih shvatio da ipak nemamo. Imali smo super melodiju, super harmoniju, ali nije bilo moguće napraviti ep kao "Tears..." a da se ne uništi prvobitna ideja. Tako da smo krenuli u suprotnom pravcu i napravili intimnu pjesmu i meni se to jako sviđa. Jako dugo sam se brinuo za tu pjesmu, jer je sve bilo super, samo nije sjedilo kako treba. Onda je Roy poskidao sve efekte kojima smo je bili zatrpali i napravio je intimnu akustičnu pjesmu od nje i ja sam se oduševio. Pjesma je jednostavno o čovječanstvu i njegovom putovanju. Trenutno smo na ovom planetu i ja zaista vjerujem da ćemo putovati dalje, jer to jednostavno moramo, jednom kada više ne budemo imali gdje putovati ovdje. Već smo bili na Mjesecu i malo fali da dođemo do Marsa i ja mislim da ćemo stići puno dalje i jednom ćemo otići i nećemo se vratiti kako pjesma kaže, jer ćemo nešto naći. Tehnika će se sigurno razviti do te mjere, a i ljudi će se mjenjati kroz ta putovanja. Ima nešto romantično u putovanju i mi ćemo to uraditi jer imamo još milione i milione godina prije nego nas sprži sunce, tako da nemamo izbora ako želimo da preživimo. Naravno, druge katastrofe bi nas također mogle uništiti, ali ja sam uvijek bio optimista. Naravno, ja to neću doživjeti, ali ne vidim razloga zašto čovječanstvo treba da prestane sa radom na tome, kada smo već stigli tako daleko.
"River Of No Return"?
Bruce Dickinson: Ova pjesma je o odnosima između dvoje ljudi. Šta na primjer ako se ta veza počinje slamati, a baš se nalazite u nekoj svemirskoj kapsuli zauvijek, sve dok ne umrete. Šta je činiti? Broj ljudi sa kojima bi mogli početi aferu je drastično ograničen, a o vjerovatnoći da to ostane tajna da ne govorim, pogotovo ako je broj ljudi tako mali. Šta ako dvoje ljudi tako zatvorenih imaju svoje male tajne koje su na Zemlji krili jedno od drugog i te tajne postaju sve veće i veće i važnije i važnije, tako da se to dvoje ljudi mora rastati, bez povratka. Dakle žive odvojeno, a ipak zajedno, a te tajne su tolikih razmjera da bi istina previše bolila. To je "River Of No Return". To se često događa i na dugim putovanjima na ovoj planeti. Koliko bračnih parova ode na veliko putovanje i vrati se kao nešto sasvim drugo. A upravo to je brak, zajedničko putovanje pred Bogom.
"The Power Of The Sun"?
Bruce Dickinson: To je ideja koja mi je pala na pamet u Tokiju. Mislim, koliko smo mi komplikovana bića. Imamo kompjutere, auta, mobitele, mašine u koje gledamo iz kreveta i listamo programe, zap, zap, zap, zap. Sve su to stvari koje smo gledali kao djeca na televiziji, kao Star Trek i mislili da nikada nećemo imati mašine koje to mogu, a evo već ih imamo. Sve je to postalo istina. Ali bez obzira na to, kada se poredimo sa ljudima starijim od nas preko nekoliko hiljada godina, mi se nismo previše promjenili. Mi još uvijek ustajemo kada svane. Mi smo još uvijek ista primitivna bića koja žive u kućama, samo što one sada malo drugačije izgledaju. Sunce nas vodi. Mi mjerimo naše postojanje preko njega. Još uvijek se izoliramo, ali moramo imati mobitel. Kao da nikada nisi sam ako imaš jedan, ali jesi, bez obzira što možeš pričati preko njega. To je ono što sam vidio i pomislio, ovo je potpuno ludo, evo me u zemlji sa najrazvijenijom komunikacijom, zemlji odakle je Gizmo i ostali gremlini, a opet na ulici leže pijani beskućnici. Naš napredak, nije bio nikakav napredak za njih.
"Devil On A Hog"?
Bruce Dickinson: Riff ove pjesme je bio tako šega rock'n'roll da je bilo jasno da tekst ne može biti previše ozbiljan. Tako da sam počeo razmišljati o malo đavolu iz svemira. Da sam ja kao on, šta bih radio čitav dan? Odgovor? Naravno, letio bih okolo brzinom svjetlosti, kupio koke, vodio ih oko Saturnovih prstenova i tucao ih do besvjesti. Onda bi rekao: "Hey baby! Vidimo se za 70 godina! Vratiću se ja, ali to će onda biti potpuno drugačiji trip. Ja sam Đavo!" Veliki dečko i najbolji seks koji si ikada imala, ali moraš nekako platiti za taj užitak. A što se tiče God Head Rider-a, pa mislili smo da Hog (motor, op.a.) zvuči kao dog, a dog zvuči kao god, tako da sam ja izmislio svemirski Harley, ali sa božjom glavom na guvernali. I đavo je malo kao božija glava, jer je on dio njega, pa je izbačen, jel tako? Mislio sam na te gluposti i smijali smo se kao ludi. Mislim da bi to bio super omot ili spot.
"Believil"?
Bruce Dickinson: Zadnje dvije pjesme i bonus pjesma za Japan su iz perioda "Chemical Wedding"-a ili odmah poslje njega. Ova pjesma je odmah nastala nakon albuma ali sam je ostavio da malo sazrije, jer sam je onda smatrao zaista strašnom. Nisam imao baš svu dubinu teksta, ali sam imao melodiju i komplet aranžman. Iskopao sam je ponovo zato što sam mislio da se zaista uklapa u koncept jer govori o jednoj maloj zloj zvijerki koja se krije u svakome od nas i koja svako malo zađe u naš mozak i počne predlagati neke ideje kao "Hmmm, šta misliš da uradimo to i to?" Takve stvari se dešavaju i u vezama. Nekada ljudi uđu u lošu vezu i počnu raditi loše stvari i zaista je priroda veze kriva za to. Kao da je miks dvije osobe loša stvar i ne bi trebale de se mješaju. O tome govori ova pjesma. Ta zvijerčica se ne može ubiti, ona je dio svakoga i čovjek se mora suočiti s njom. Očigledno je da je "Believil" kombinacija riječi "believe" i "evil" što znači, vjeruj u zlo, bolje ti je da vjeruješ da postoji i suoči se s njim.
I za kraj, "A Tyranny Of Souls"...
Bruce Dickinson: Ovu pjesmu sam planirao napisati za projekt pod imenom "The Three Tenors" ili kako smo to već htjeli nazvati. Ideja je bila o tri heavy metal pjevača i Roy i ja smo počeli pisati materijal za to i ovo je bila prva i vjerovatno jedina pjesma koju smo uradili za to. Shvatili smo da je taj projekat teško ostvarim i da će to potrajati jer toliko ljudi treba da uskladi svoje planove da bi se našlo vrijeme za to, tako da smo odlučili ipak iskoristiti tu ideju za ovaj projekat. Pjesma je dakle pisana za tri pjevača, za mene, Rob Halford-a i Geoff Tate-a iz Queensryche-a, iako je Ronny Dio bio u opciji kao njegova zamjena. Radi toga sam ja napisao pjesmu u kojoj govore tri osobe, ako tri vještice. Izgledalo je kao savršena ideja i meni se sviđalo. Zamisli turneju na kojoj na kraju izlaze tri pjevača i govore jedan drugom. Jedan kaže:"When shall we three meet again, thundering, lighting and rain, when the hurly burly's done, when the battle's lost and won." A onda sva trojica pjevamo refren "The Tyranny Of Souls". A to je Macbeth! Pjesma je zaista o Macbeth-u. Govori o super bićima koja kontrolišu naše živote i manipuliraju nama htjeli mi to ili ne. Mislim da je dosta žestoka pjesma. Kada sam je napisao, napravio sam veoma detaljan demo, koji se neznatno razlikuje od finalne verzije. Na kraju smo je samo još malo doradili i to je to!
Dospio je u taj bend pred snimanje danas kultnog albuma "The Number Of The Beast" i preko noći je postao zvijezda, bez obzira što je publika volila njegovog prethodnika Paul Di'Anno-a. Od tada pa do danas važi za najboljeg heavy metal pjevača svih vremena.
Prve solo korake pravi sa albumom "Tatooed Millionaire" na kojem nam predstavlja i gitaristu Janick Gers-a, koji je onda zamijenio Andrian Smith-a na gitari, iako su danas oba članovi Iron Maiden-a. Bruce je određene Iron Maiden fanove šokirao svojim solo materijalom, što je naravno bilo razumljivo, obzirom da je Bruce tada tražio i pokušavao napraviti nešto potpuno drugačije od onoga što je radio Iron Maiden. Bez obzira na brojne hitove njegovih solo albuma, tek nakon flopa albuma "Skunkworks" se Bruce vraća na ono što najbolje zna, a to je heavy metal.
Album "Accident Of Birth" na kojem mu pomaže Adrian Smith uz dugogodišnjeg prijatelja Roy Z.-a je prava granata i predstavlja novo lice Bruce-a. "Chemical Wedding" postaje pravi klasik i vrata Iron Maiden-a su za Bruce-a ponovo otvorena. Sada nam, nakon 5 godina rada sa Maiden-om Bruce predstavlja novi materijal. Intervju se nalazi na promo cd-u i mi vam ga bez obzira na to sa ponosom predstavljamo.
Možeš li našim čitaocima opisati kreativni proces pisanja albuma Tebe i Roy-a (Z., gitarista, producent, komponist, op.a.) i odakle crpite ideje nakon toliko godina u ovom poslu?
Bruce Dickinson: Pa većina albuma nastaje kao slobodna asocijacija oko jedne pjesme. To možda na kraju kada čujete finalni proizvod uopšte nije očigledno, ali meni pomaže prilikom komponovanja. Asocijacija meni daje određenu strukturu oko koje ja onda skladam svoju bajku koju sam sanjao, izmišljam ili pričam. Na kraju, kada su sve riječi složene, one uopšte ne moraju biti iste kao prvobitna struktura... možda vas sad to buni, ali evo jedan primjer: to je kao da želite slikati jednu apstraktnu sliku i kao podlogu stavite sasvim jasnu sliku nečega i počnete mrljati razne boje preko, lijepiti stvari, koje u određenom momentu za vaše oko pojačavaju impresiju podloge. Na kraju otklonite podlogu i imate apstraktnu sliku, koja nekome ko je prvi put vidi nema nikakve veze sa vašom podlogom. Takav proces može biti jako interesantan i upravo tako sam ja radio na ovom albumu.
Ja sam imao samo jedan snimak raznih ideja odsviranih na gitari, bez bubnjeva, bez ičega. neke od njih su mogle biti strofe, neke refreni, neke uvodi. Roy mi je poslao još nekih 20tak ideja i ja sam ih stalno slušao preko slušalica i zapisivao svoje ideje teksta koji mi je padao na pamet. To vam je kao onda u školi kada je nastava dosadna i vi gledate kroz prozor i sanjarite o svemu i svačemu dok vas nastavnik ne spuca kredom u glavu. Ja zaista moram priznati da sam veoma sretan čovjek jer upravo živim od toga... gledanja kroz prozor i sanjarenja, jer upravo tako pišem pjesme. Šetam gradom, sjedim po kafićima, pijem kafe i komponujem. Sam sebi to pjevušim i razmišljam da li funkcioniše. Ako nešto upamtim, onda je to već znak da je dobro i odmah sam u stanju da smislim tekst za takvo nešto. Ako određenu ideju ne upamtim, onda je to meni znak kao Darwin-ova evolucija da ta ideja mora da je smeće hahaha. Na taj način samo odlične ideje prežive. U jednom momentu sam skupio dovoljno takvih ideja da mogu snimiti album i to je to. Na kraju kada sam preslušao sve te ideje, primjetio sam da se kroz njih provlači jedna tema, tako da sam zastao i odlučio da zaista napravim album o toj temi. Prva pjesma, o kojoj ću kasnije reći više je bila "Navigate The Seas Of The Sun". Roy me je probudio u 2 ujutro i odsvirao mi temu i već tada u punom bunilu mi je sinulo "Shall we go home or not return, or navigate the seas of the sun". Nemoj me pitati zašto... Jednostavno sam se osjećao kao da sam lebdio i bio na nekom putu. Zapisao sam ideju i znao sam... možda zvuči glupo jer je to bila prva pjesma... ali znao sam da imamo odličan album hahaha. Osjećao sam da se sada moram posvetiti tome, jer, moram priznati da me je bilo strah snimiti novi solo album nakon odličnog "Chemical Wedding"-a. Možda zvuči pretenciozno, ali ja znam da je taj album bio odličan, ako ne i jedan od boljih metal albuma te godine. Znam da se mnogi kritičari s tim slažu i to je super, ali je i zastrašujuće jer sam napisao album koji svi smatraju mojim najboljim i ja znam da čovjek ne piše takve albume svaki dan. Dobro, imam ja interesantnih albuma... na primjer "Skunkworks", ali taj album pola fanova mrzi, dok "Chemical Wedding" svi vole. Poslije toga je za mene bilo nemoguće snimiti novi solo album, jer sam onda ponovo postao član Iron Maiden-a, sa kojima sam snimio odlični "Brave New World". I otvoreno priznajem, da nisam snimio "Chemical Wedding" prije, ja ne bi bio u stanju snimiti "Brave New World". Jednostavno sam bio dovoljno samouvjeren nakon tog albuma, da sam imao hrabrosti komponovati u bendu kao što je Iron Maiden. Poslije toga su slijedile turneje i još jedan album, a i Roy je bio zauzet sa Halford-om, a onda i sa Judas Priest-om. Ti albumi su super, ali ja poznajem Roy-a i mislim da nikada nije tako slobodan kao sa mnom, jer ovdje on može da ostvari i svoje ideje, koje su zaista odlične. Nas dvojica smo veoma opušteni zajedno i zato ovako dobro funkcionišemo.
Kako si Ti uopšte upoznao Roy-a? Kada ste prvi put odlučili da možete raditi zajedno?
Bruce Dickinson: Prvi put sam ga upoznao kada smo radili na pjesmi "Tears Of The Dragon". Album se naravno zvao "Balls To Picasso" iako je prvo trebao da se zove "Tears...". Radio sam sa Keith Olsen-om i razmišljao sam kako napraviti metal rock, a da zvuči drugačije od svega prije. Kako mogu napraviti nešto na šta ću biti ponosan, jer sam baš u tim trenucima napuštao Iron Maiden. Jedan inžinjer iz studija mi je onda pustio bend po imenu Tribe Of Gypsies, gdje je svirao Roy i čiji album je on producirao za samo 20.000 dolara. Ha! Ja sam se nasmijao, ali me onda produkcija oduševila! Toliko me oduševilo umijeće tog čovjeka za tako male pare, da sam pomislio da odem u penziju i njemu dam sve što imam, jer bi to bilo pravedno. Taj album je bio nešto najbolje što sam ikada čuo, a oni uopšte nisu imali diskografske kuće, niti ugovora, niti išta! Otišao sam onda na jedan njihov nastup i bio sam oduševljen. Pustio sam album i Rod (Smallwood-u, menadžer, op.a.) i on je bio oduševljen tom rock muzikom sa Latino elementima i dijelovima koji podsjećaju na Santana-u, ali i dosta modernih elemenata. Zvučalo je kao kada bi Santana svirao sa Rage Against The Machine i to je bilo tako cool. Dosta sam se potrudio da poguram taj bend i do danas su izdali dosta albuma i dalje sviraju, ali nekako su bili prije svog vremena, a danas se ljudi uopšte ne interesuju za takvu muziku, što je velika šteta. Danas mladi gledaju kako da budu što ekstremniji, gdje da si probiju još kakvu kost kroz kožu i te gluposti. Ja sam njemu prišao i rekao sam mu da on svira sve što ja volim i da mi je jako žao što nisu uspješniji, a on mi je odgovorio: znaš, ja bi volio napisati nekoliko pjesama za tebe. Čim je to rekao, rekao sam hajde i već prvi dan smo napisali 5 ili 6 pjesama! I to stvari koje su mi se jako svidjele. Nakon toga sam odlučio da upravo Tribe Of Gypsies sviraju na mom albumu, tako da sam ih sve doveo u Englesku i ponovo smo snimili kompletan "Balls To Picasso" album. Prva verzija je bila puna elektronike i daleko blaža nego verzija koju znate. Jedina greška koju sam napravio je ta, da nisam dopustio da Roy producira taj album, tako da na žalost album nije ispao onako žestok kako je trebao biti. Možda je upravo taj album trebao biti prvi "Chemical Wedding" jer su pjesme kao na primjer "Cyclops" trebale biti veoma žestoke. Na novom albumu ima pjesma po imenu "Believil" koja je slična pomenutoj i tu se vidi razlika jedne produkcije. Uglavnom, Roy je nastavio karijeru sa svojim bendom, a ja sam pokušao oformiti Skunk Works, što nije baš uspjelo. Kasnije sam se ponovo sastao sa njim za "Accident Of Birth" album i od tada smo skupa.
Da li je znači Roy producirao "Accident Of Birth"?
Bruce Dickinson: Efektivno, da. Roy je bio pokretač svega i to je bio prvi album na kojem mu je bilo dozvoljeno da radi. Ne želim sada da pričam stvari koje i ovako i onako svi znaju, ali Roy je svirao na jako mnogo poznatih albuma, a da to niko nije znao, pa tako ni cjenio. Tek sada Roy dobiva priznanja koja zaslužuje, kao na primjer mogućnost produciranja novog Judas Priest albuma, koji mi se jako svidio. Sa druge strane on još nije iskusio sav svoj potencijal jer i ti ljudi sa kojima rade njemu baš ne dozvoljavaju da se upliće u njihove stvari. On je jednostavno odličan producent koji radi po osjećaju i tačno zna šta treba da radi, a šta ne. On mora voliti ono što producira, u protivnom neće ni raditi. To vam je kao kada izlazite sa raznim djevojkama, a jednog jutra se probudite i shvatite da ste zaljubljeni. Kad se to desilo? Niko ne zna, ali se jeste desilo. Tako i ja radim. Ja ću rađe čekati da mi dođe inspiracija i raditi punom parom, nego sjediti 24 sata dnevno komponujući i čekajući da nešto ispadne kako treba. Neko je nekada rekao da ako stavite hiljadu majmuna pred hiljadu pisaćih mašina, da će nekada jedan od njih napisati Hamleta. Možda se to i desi, ali ja tako ne radim. Ja nisam mašina. Upravo radi toga nas dvojica funkcionišemo. On ima studio kući i svira baš kada je inspirisan i u tim momentima nadahnuća snimi nekoliko odličnih ideja i onda mi ih pošalje. Ja njih ne slušam odmah, već čekam da i meni dođe baš ta volja, neka unutrašnja potreba da uradim nešto i onda ih poslušam i budem kreativan. Većinu novog albuma sam napisao u 2 sedmice! I to strofe, refrene, aranžmane, zaista skoro sve. I to sam uradio za vrijeme turneje sa Iron Maiden-om! Obično nema šanse da nešto pišem za vrijeme turneje, ali ovaj put sam to mogao, bez obzira na svu ludnicu okolo. Pjesmu "Power Of The Sun" sam na primjer napisao na turneji u Japanu. Ustao sam jedno jutro jako rano i šetao gradom i slušao Pink Floyd. Zašao sam u jedan dio grada koji me je podsjećao na London i tu sam sjeo i pio kafu i gledao kako se grad budi i kako ljudi kao mravi izlaze sa suncem i idu na posao, a kasnije kada ono zađe izlaze u život. Tako je nastala pjesma "Power Of The Sun".
Neki koji su slušali album govore o konceptualnom albumu, obzirom da album govori jako mnogo o letenju i svemiru, a i suncu. Tvoj opis pjesme "Power Of The Sun" to podvlači iako ne ostavlja mjesta ideji o albumu o naučnoj fantastici...
Bruce Dickinson: Tačno, ali to je šta se dešavalo u mojoj glavi kada sam je pisao, a to zaista nije neophodan podatak da bi se pjesma shvatila, iako nekada tekst zna ispasti prava zagonetka. To je sa jedne strane super, kada gledate riječi i znate da one nešto treba da znači, ali je sa druge strane čak zastrašujuće kako one različitim osobama mogu značiti nešto sasvim suprotno. Bitno je da riječi imaju značenje. Tačno je da sam ja razmišljao o svemiru, letenju i putovanju za vrijeme komponovanja. Imao sam ideju da nazovem album "Half Life", jer je to stadij u kojem se nalazi svaki element pod radioaktivnim zračenjem. Tačno na pola svoga vijeka taj element postaje nešto sasvim drugo, što se naziva "half-life". To je upravo ono što se dešava sa mnom u mojoj karijeri. Ja sam stalno u tom stadiju i mogu postati nešto novo. Nikada nisam želio biti samo jedna stvar. Želio sam napraviti album o tome, ali mi je onda to ipak izgledalo previše osobno, a i ime albuma ne bi bilo dovoljno jasno, tako da sam to ostavio. Ali me je razmišljanje o tome, navelo na razmišljanje o nauci i svemiru i o spoju nauke i umjetnosti o čemu je govorio album "Chemical Wedding" sa svim onim Blake-om, alhemijom, okultnom naukom i tim stvarima. Na ovom albumu je to sve malo očiglednije.
Posao koji je Roy uradio na ovom albumu je odličan, ali ne samo producentski, već i svojim gitarskim umijećem. Kada bi ga poredio sa drugim gitaristima današnjice, gdje vidiš Roy-a?
"Letio bih okolo brzinom svjetlosti, kupio koke, vodio ih oko Saturnovih prstenova i tucao ih do besvjesti."
Bruce Dickinson, Bruce Dickinson
- Bruce bi i kao đavo imao svoje fanove...
Bruce Dickinson: To je veoma teško pitanje za mene, jer ga ja poznajem tako dugo i oduvijek sam znao da je bio odličan gitarista. Mene čak iznervira kada neko kaže, wow, kako je on dobar gitarista, pa se ja onda pitam, čovječe, jesi li to do sada sjedio na ušima? Naravno da je lijepo kada ga neko hvali i nije moje da se žalim, ali on je oduvijek bio dobar. Već na prvom albumu benda Tribe Of Gypsies je on bio odličan, a tada je bio dijete. Šta on može da odsvira u 30 sekundi je nevjerovatno. To samo teče iz njega. Takvo nešto nisam nikada vidio. Zaista mislim, nikada! To je Roy, a odličan je i kao ritam gitarista. Tako je tačan da je to stvarno zastrašujuće. On sam sebe nasnima 10 puta i to se uopšte ne čuje jer je tako precizan, a sve to zvuči nevjerovatno "groovy". Nije to samo bezvezna tehnika, već sa ritmom, plus još savršen muzički mozak iza toga. On zna sve o teoriji muzike i sve je u stanju složiti. To je Roy. Veoma, veoma pametan momak.
Reci nam nešto o novom bubnjaru na albumu i gdje si njega upoznao?
Bruce Dickinson: Dave Moreno? Kao što rekoh, ja sam komponovao samo uz gitarske melodije, tako da sam jedan dan nazvao Roy-a i rekao mu da mora snimti bubnjeve uz njih. Tako je on otišao u studio i snimio je sve dionice, bez da je ikada čuo šta ću ja pjevati. Kasnije kada sam mu pokazao svoje ideje, smijao se i rekao da neke dijelove mora promjeniti. Kada sam ga pitao ko je snimio bubanj, on me upoznao sa Dave Moreno-om. Roy je pun takvih ljudi. Njemu su to bliski prijatelji i odjednom je u stanju da vam nađe savršene muzičare, kao da ih ima kao pijeska na plaži. Nakon što sam snimio album želio sam ga upoznati, jer bi zaista volio prezentovati ovaj album uživo. Dobro, znam da to neću moći u narednih godinu dana, ali ne znači da neću moći nakon toga. Nekako smatram ovaj album trećim, jer je taj period albuma "Accident Of Birth", "Chemical Wedding" i ovoga drugačiji od svega ostalog. Možda sam zato zagrijan, jer je ovo onaj poznati teški treći album hahaha. Jest da nam je trebalo, koliko? 8?, ne 10 godina da dođemo do toga, ali hej hahahaha.
Na albumu je i jedan tajanstveni klavijaturista...
Bruce Dickinson: Maestro Mysteria, da. Nikada ga nisam upoznao. Ne znam čak ni kako izgleda, jer ne želi da objavi svoje fotografije. Ali mi je obećao da će mi se predstaviti kada budemo u Italiji sa Iron Maiden-om. Mislim da je fantastičan. On je svirao klavijature i na našim drugim albumima. On je tip koji je svirao na "Chemical Wedding" albumu na primjer.
Izgleda da Roy i Ti imate baš uvježban način rada...
Bruce Dickinson: Tačno, mi nemamo neke svirke iz kojih se rađaju ideje. Već sami razmišljamo o nekim stvarima i onda te ideje šaljemo jedan drugom. Roy meni pošalje neke ideje na gitari, ja preko njih stavim svoje ideje za vokal i onda sve to šaljemo bubnjaru, koji materijalu udahne pravi život. Sve to onda poslušamo i odlučujemo šta valja, a šta ne. Tako to ide nekoliko sedmica i već se vidi kako bi izgledao finalni proizvod, obzirom da je sve tu. Onda se radi na aranžmanima, jer je skelet pjesme već tu. Što se tiče klavijatura, mi u to uopšte ne ulazimo. Pošaljemo momku naš materijal i on ima apsolutnu slobodu šta i kako će da uradi. Fol je u tome da mi to sve dobijemo u formatu ProTools-a, tako da je svejedno hoće li on napraviti gothic pjesmu ili r'n'b pjesmu od onoga što mu pošaljemo, jer na kraju mi iskoristimo ono što nam se svidi. Uopšte ne komuniciramo i jako često se desi da nam vrati materijal i mi čujemo nešto što nam nikada u životu ne bi palo na pamet, a zvuči jako dobro. Tako se desilo na pjesmi "Kill Devil Hill" gdje je dodao dosta orgulja i to samo podiže refren na viši nivo. Naravno, glavni dio su gitare, koje zvuče kao na "Chemical Wedding" albumu. Tu Roy miješa nekoliko ludih efekata da dobije taj zvuk, koji je jako karakterističan. Uz pomenute orgulje to onda zvuči savršeno.
Gdje onda vidiš da je mjesto Tvog solo projekta na današnjoj metal sceni?
Bruce Dickinson: "Chemical Wedding" je bio pokušaj napraviti što žešči album. Naravno, velika je razlika između onoga što se smatralo heavy 70-tih i sad, ali je činjenica da jako malo bendova danas imaju kontrolu nad svojom žestinom. Da, sve je to brutalno i žestoko, ali ne funkcioniše, ako kao slušatelj nemate dojam da bend drži konce u svojim rukama. Lako je biti agresivan, ali ste odmah i dosadni, jer niste stvorili ništa novo. Mi smo sa tim albumom pokušali koristiti tu žestinu, ali je kontrolisati. Mislim da smo uspjeli i da album zvuči odlično, ali je upravo to razlog, zašto ovaj put nismo željeli raditi na taj način. Sa druge strane naravno nismo htjeli da mu okrenemo leđa. Taj album nam je uvijek u džepu, jer smo prokleto ponosni na njega. Radi toga novi album nekada posjeti na "Chemical Wedding". "Kill Devil Hill" sam već spomenuo kao pjesmu koja je baš tog karaktera. Neke pjesme novog albuma su čak agresivnije od "Chemical Wedding"-a, kao na primjer prve tri-četiri pjesme. Sigurno će ljudi reagovati šokirano kada čuju tu brzinu kod nas, jer to nismo prije radili. Kasnije se album polako mijenja, možda čak u neki progressive stil, da bi doživio klimaks sa "A Tyranny Of Souls". Sviđa mi se to, taj razvoj. Taj put ka kraju albuma. Mislim da album zato ima tu neku dublju atmosferu.
"Chemical Wedding" i "Tyranny Of Souls" nose taj slični zvuk i to postaje neka vrsta autorskog potpisa Bruce Dickinson-a. Interesuje me da li još uvijek ima nekih drugih bendova koji Te inspirišu?
Bruce Dickinson: Ne, dobro jednom kada je Roy nešto napisao složili smo se da ima nešto Pink Floyd-ovsko u sebi, ali to je to. Naletili smo na neke akorde koji su baš tipični za njih i koristili ih, ali dobro, to je možda prije laskanje nego kopiranje. Mi dakle uopšte ne gledamo ka drugim bendovima u smislu uzora za zvuk ili način komponovanja. Mislim, možda je to teže reći za Roy-a, jer je on gitarista i on mora slušati druge bendove, razmjenjuju se savjeti oko riffova, zvukova i uvijek se poredi taj neki tehnički nivo sviranja. Ja kao pjevač imam pristupa samo mojim osjećajima i pričama, te riječima i zvukovima koje proizvodi moj glas, tako da ja reagujem samo na ono što čujem od samog sebe. Tako da ja kada čujem neku interpretaciju Roy-a na moj tekst i to mi se svidi, neko dođe i kaže kako ga to podsjeća na Slayer. To je meni onda potpuno iznenađenje, pa čak i kada se složim sa tim mišljenjem mislim u sebi, ako zvuči kao Slayer, onda mora da je dobro, zar ne? Ali ja nikada ne bih poušao da napišem nešto sa ciljem da zvučim kao Slayer. U tome je razlika. Danas kada slušam Iron Maiden, prepoznajem toliko citata da je to ludnica. Vidim sam sebe kako slušam i vrisnem "ovo je Thin Lizzy!" ili "ovo je sad Deep Purple", a ovdje ima malo "Black Sabbath-a... ustvari malo puno Black Sabbath-a hahaha". Kad se samo sjetim pjesme "Children Of The Damned" i pomislim na "Children Of The Grave"! Ooops! Sorry! Hahahaha. Sa druge strane čujem Metallica-u i pomislim, hej to je Iron Maiden. Mislim, to je normalno u muzici i to se stalno dešava, ali hej, ako pišeš dobre pjesme onda je logično da će neko, negdje biti time inspirisan.
Oba albuma, "Chemical Wedding" i "Tyranny Of Souls" sadrže citate iz klasične literature. Da li je ona često izvor interpretacije za Tebe?
Bruce Dickinson: Pa... dugo sam razmišljao o tome i došao sam do zaključka, da ako već namjeravaš nešto od nekoga ukrasti, bar se pobrini da je autor mrtav. Drugo, provjeri da li je njegov rad dovoljno dobar da preživi svaku promjenu mode u umjetnosti, da bi bio siguran da ne kradeš nešto što je loše. Kada sve to uzmemo u obzir onda je ta klasična literatura pokazala da je dobra za krasti. Uostalom jako često se koristi apokaliptičkim jezikom, a to se meni jako sviđa. Veoma je dramatično.
U zadnjih pet godina si bio zauzet sa Iron Maiden-om. Da li su ovi solo albumi neki ventil za Tebe? Da li još uvijek istražuješ stvari za koje u Iron Maiden-u nema mjesta?
Bruce Dickinson: Mislim da su Iron Maiden i moj solo projekat u međuvremenu postali toliko različiti jedan od drugog da ni ja sam više nemam nekih unutarnjih konflikta. Mislim da Iron Maiden nikada ne bi izdali album kao što je ovaj kojeg sam ja objavio, što je super, jer znam da kada krenem sa njima u studio da neću raditi opet jednu te istu stvar. "Brave New World" je možda album koji je bio najbliži mom solo radu, dok je "Dance Of Death" nešto potpuno drugo i ja se nadam da će se tako nastaviti. Jasno je da će Iron Maiden iduće godine snimati novi album i ja sam već zagrijan za to kako će to sve ispasti. Nikada ne znaš sa kakvim idejama ćemo se naći i šta će od toga nastati.
Spominjao si i to da bi jako rado poveo ovaj album na turneju. Šta misliš kada ćeš biti u prilici za to?
Bruce Dickinson: Pa ne znam još. Čitavo ljeto pripada Iron Maiden-u. Mislim da imam taj luksuz da ne moram sad odmah ići na turneju i promovisati album na taj način. Mislim da bi čak i nakon nekog dužeg perioda bilo ljudi koji bi bili zainteresovani vidjeti ovaj bend i ove pjesme uživo. Naravno, ako uspijem izvući Roy-a iz studija. Mislim da će to biti posebni nastupi, možda samo na nekim festivalima, što bih ja više volio. Mislim da nema smisla ići sa solo projektom na turneju od 100 koncerata. Pogotovo ako uzmemo u obzir da Iron Maiden to radi već godinama. Mislim da mi grlo to ne bi izdržalo. Svi mi starimo, a ja zaista želim da održim moje vokalne mogućnosti što duže mogu. Želim da snimim još dosta albuma.
Kad smo već kod live nastupa. Tebe prati reputacija jako teatralnog frontmena, koji nema sekunde mira na bini. Da li si možda u Tvojim mlađim danima imao nekog idola čije pokrete si možda imitirao?
Bruce Dickinson: O da! Kada smo počinjali imitirao sam Ian Gillan-a, ali većinom po konzumu alkohola hahaha. Napijao sam se na bini i maltretirao sam sviju oko sebe i mislio sam da sam cool. Istina, ja volim da trčim okolo da se bacam u ritmu i da se fizički osjećam dijelom muzike. Možda zaista nema toliko pjevača koji toliko skaču kao ja, ali šta ću kad sam malo hiperaktivan. Možda su baš ti hiperaktivni pokreti sada, nakon ovoliko godina, tipični za mene. Koliko se ja sjećam, jako mnogo pjevača su to isto radili, ali kada odem na koncert da ih ponovo gledam, oni to ne rade. A ubijeđen sam da rade, možda su za to krive fotografije. Uvijek pokazuju kako neko divlja. Pogledaj Ozzy-a i onu poznatu fotografiju kako skoro lebdi u zraku i plješće. Čovjek automatski pomisli da on to radi 90 minuta bez prestanka i da skače salto i slične stvari. Istina naravno izgleda malo drugačije. Ian Gillan je samo hodao od bubnja do mikrofona, Ian Anderson je mijenjao nogu na koju se oslanja, a ja sam bio dovoljno glup da pomislim kako moram trčati tamo vamo non-stop. Ali ja sam takav. Ljudi mi dan danas govore da ne moram toliko trčati, sa usporim, ali ne mogu, jer mislim da je to dosadno.
Ljudi znaju da si Ti čovjek sa više talenata, koji ih čak i živi. Kako nalaziš vrijeme za sve to i da li misliš da ima još nešto što bi volio raditi, ali nemaš vremena?
Bruce Dickinson: Život je takav da neke stvari koje čovjek voli, ipak mora odbaciti, jer mora postaviti prioritete... mrzim tu riječ. Velika, našminkana riječ koja govori da stvari treba da imaju određeni red. Tako da čovjek mora saznati šta je za njega vrijedno njegovog vremena i koliko ono pomaže njegovom životu. Ja odavno više nisam na takmičenjima u mačevanju. Nekada sam bio profesionalac, a sada to više nisam. Tek kada imam vremena odem na mačevanje jer naravno uživam u tome. Uostalom, posao kojim se bavim od mene zahtjeva određeni fitness, tako da ako ne mogu ići na mačevanje, onda idem u teretanu. Radio show me uopšte ne opterećuje, jer je to samo tri sata u sedmici. Uostalom, svaki show je unaprijed snimljen. Što se tiče letenja, to je sada moj pravi posao. Drugi muzičari pišu autograme i slikaju se u 11 ujutro, a ja to više ne radim. Ja letim zaista. Svakih 28 dana dobijem nove rute i moram ih se pridržavati. Sve ostalo se ravna prema mom letenju. Moram čak priznati da uživam kada neko dođe i kaže moraš to i to uraditi taj dan, a ja odgovorim, jaaaaooo jako mi je žao, ali ne mogu, jer letim. Naravno ima važnih stvari kada se nešto može organizovati, kao velika turneja ili slično. Na kraju krajeva, ja nisam samo pilot već i muzičar.
Razgovarajmo o pjesmama albuma. Šta mi možeš reći o uvodu po imenu "Mars Within"?
Bruce Dickinson: Prvo što mogu reći je to da je intro dobio naziv pred sami kraj snimanja albuma. Prvi plan je bio da se zove jednostavno "Intro". Kasnije mi je ta ideja bila glupa, dok mi je ideja "Professor Quatermass, where are you?" malo duga za intro koji traje minutu i 20 sekundi. "Mars Within" mi se svidjelo, jer je Mars Bog rata i taj naziv onda govori da će svakog momenta nešto eksplodirati. To mi je bilo cool. Uostalom tu je i paralela sa sci-fi pričom Nigel Kneale-a "Quatermass And The Pit", koja je fantastična. Ja imam cijelu seriju, jer sam ogromni obožavatelj. To je serija koju je nekada radio BBC, a onda i Hammer Films. Najbolji dio je taj da su kao otkrili da su Marsovci bili daaaaaaaaavno prije nas na ovoj planeti i da smo mi kao ljudska rasa u stvari njihovi nasljednici i da negdje duboko u mozgu imamo dio koji je njihov i koji je njih u to doba tjerao da počinjavaju masovna samoubistva. To je teorija koju je razvio Nigel, da mi ljudi imamo veliku dozu kolektivnog razmišljanja, a ne individualnog. U glavnom, super teorija, super priča i inspirisala je veliki dio ovog albuma.
Iduća je "Abduction"...
Bruce Dickinson: "Abduction" je direktan pogled na one budale od ljudi koji su ubjeđeni da su ih vanzemaljci otimali. Bio sam nedavno u Roswell-u i vidio sam puno muzeja posvećenih tim likovima iz crtanih filmova koji misle da se vanzemaljci interesuju za njih i moram priznati da sam uživao čitajući te stvari. Ima jedan citat, nešto kao:"Zli laseri su bušili moju kožu." Ja mislim da su to samo crtani likovi koji bi u stvari volili da im neko buši kožu zlim laserima. Ima tako mnogo tih luđaka koji izmišljaju svoje priče i sve ostalo. "Abduction" je u stvari o iluzijama.
Nastavljamo sa svemirom i na pjesmi "Soul Intruders"?
Bruce Dickinson: Da, to je pjesma o svemirskom virusu. Ima mnogo teroija o tome kako život putuje svemirom i jedna od njih je da virusi i bakterije plove galaksijom i inficiraju planete i tako počinje život. Ja sam to onda malo produžio u psiho viruse koji u nekom okultnom svijetu lebde okolo. Zamislimo dakle da oni samo dolete i zakače se za nas. U neko doba odu od nas, a mi ništa nismo ni primjetili iako su nas na određeno vrijeme oni kontrolisali. To je izvor za tu pjesmu i nekako mi se slagala da ide odmah poslje "Abduction".
"Kill Devil Hill"?
Bruce Dickinson: Ta pjesma mi je išla jako teško, jer sam želio napisati nešto o letenju. Nešto o razvoju letenja, a to je zaista teško. Na neki način čovjek mora biti zadrti kreten da piše o tome i slušaoci bi morali to da vole da bi im se svidjela pjesma. To nije pjesma o ubijanju Nijemaca ili dizanju stvari u zrak, več je o kreativnom procesu razvoja letenja i kako je to jednostavno čudo. Kako dakle ostvariti čas nastave o letenju, a da pjesma i dalje bude cool. Očigledno je da sam morao sve to dramatizovati. Zato sam se odlučio orijentisati na braći Wright i bilo mi je tako drago da se mjesti "Kitty Hawk" gdje su obavljali svoje eksperimente nalazi na Kill Devil Hills-ima u Carolina-i. Vjetrovi su tamo nepredvidivi i upravo radi toga su tamo eksperimentisali, ali i zašto su slupali onoliko letilica. Da bi njihova letilica poletila, toliko toga je moralo da bude savršeno, mimo njihove tehnike i pravo je čudo da su uspjeli. Kao da im je neko odzgo pomogao i gurnuo ih. To je tako nevjerovatno da ja zaista mislim da je letenje u stvari biti bliže Bogu. Kao da smo gore sa anđelima. Sa druge strane, neki su mislili da je upravo letenje satanski čin i da je bogohuljenje, tako da sam ja napisao pjesmu iz te perspektive. Mislim, kako ih samo nije SRAM! Wright-ovi sigurno nisu ni pomislili na tako nešto. Pravili su bicikla i pokušavali su da ih dignu u zrak, a ja sam od toga napravio veliku dramu o tome kako čovječanstvo želi da dotakne lice samoga Boga.
"Navigate The Seas Of The Sun"?
Bruce Dickinson: Ova pjesma je doživjela toliko promjena. Prvo sam mislio da imamo veliki refren kao "Tears Of The Dragon" da bih shvatio da ipak nemamo. Imali smo super melodiju, super harmoniju, ali nije bilo moguće napraviti ep kao "Tears..." a da se ne uništi prvobitna ideja. Tako da smo krenuli u suprotnom pravcu i napravili intimnu pjesmu i meni se to jako sviđa. Jako dugo sam se brinuo za tu pjesmu, jer je sve bilo super, samo nije sjedilo kako treba. Onda je Roy poskidao sve efekte kojima smo je bili zatrpali i napravio je intimnu akustičnu pjesmu od nje i ja sam se oduševio. Pjesma je jednostavno o čovječanstvu i njegovom putovanju. Trenutno smo na ovom planetu i ja zaista vjerujem da ćemo putovati dalje, jer to jednostavno moramo, jednom kada više ne budemo imali gdje putovati ovdje. Već smo bili na Mjesecu i malo fali da dođemo do Marsa i ja mislim da ćemo stići puno dalje i jednom ćemo otići i nećemo se vratiti kako pjesma kaže, jer ćemo nešto naći. Tehnika će se sigurno razviti do te mjere, a i ljudi će se mjenjati kroz ta putovanja. Ima nešto romantično u putovanju i mi ćemo to uraditi jer imamo još milione i milione godina prije nego nas sprži sunce, tako da nemamo izbora ako želimo da preživimo. Naravno, druge katastrofe bi nas također mogle uništiti, ali ja sam uvijek bio optimista. Naravno, ja to neću doživjeti, ali ne vidim razloga zašto čovječanstvo treba da prestane sa radom na tome, kada smo već stigli tako daleko.
"River Of No Return"?
Bruce Dickinson: Ova pjesma je o odnosima između dvoje ljudi. Šta na primjer ako se ta veza počinje slamati, a baš se nalazite u nekoj svemirskoj kapsuli zauvijek, sve dok ne umrete. Šta je činiti? Broj ljudi sa kojima bi mogli početi aferu je drastično ograničen, a o vjerovatnoći da to ostane tajna da ne govorim, pogotovo ako je broj ljudi tako mali. Šta ako dvoje ljudi tako zatvorenih imaju svoje male tajne koje su na Zemlji krili jedno od drugog i te tajne postaju sve veće i veće i važnije i važnije, tako da se to dvoje ljudi mora rastati, bez povratka. Dakle žive odvojeno, a ipak zajedno, a te tajne su tolikih razmjera da bi istina previše bolila. To je "River Of No Return". To se često događa i na dugim putovanjima na ovoj planeti. Koliko bračnih parova ode na veliko putovanje i vrati se kao nešto sasvim drugo. A upravo to je brak, zajedničko putovanje pred Bogom.
"The Power Of The Sun"?
Bruce Dickinson: To je ideja koja mi je pala na pamet u Tokiju. Mislim, koliko smo mi komplikovana bića. Imamo kompjutere, auta, mobitele, mašine u koje gledamo iz kreveta i listamo programe, zap, zap, zap, zap. Sve su to stvari koje smo gledali kao djeca na televiziji, kao Star Trek i mislili da nikada nećemo imati mašine koje to mogu, a evo već ih imamo. Sve je to postalo istina. Ali bez obzira na to, kada se poredimo sa ljudima starijim od nas preko nekoliko hiljada godina, mi se nismo previše promjenili. Mi još uvijek ustajemo kada svane. Mi smo još uvijek ista primitivna bića koja žive u kućama, samo što one sada malo drugačije izgledaju. Sunce nas vodi. Mi mjerimo naše postojanje preko njega. Još uvijek se izoliramo, ali moramo imati mobitel. Kao da nikada nisi sam ako imaš jedan, ali jesi, bez obzira što možeš pričati preko njega. To je ono što sam vidio i pomislio, ovo je potpuno ludo, evo me u zemlji sa najrazvijenijom komunikacijom, zemlji odakle je Gizmo i ostali gremlini, a opet na ulici leže pijani beskućnici. Naš napredak, nije bio nikakav napredak za njih.
"Devil On A Hog"?
Bruce Dickinson: Riff ove pjesme je bio tako šega rock'n'roll da je bilo jasno da tekst ne može biti previše ozbiljan. Tako da sam počeo razmišljati o malo đavolu iz svemira. Da sam ja kao on, šta bih radio čitav dan? Odgovor? Naravno, letio bih okolo brzinom svjetlosti, kupio koke, vodio ih oko Saturnovih prstenova i tucao ih do besvjesti. Onda bi rekao: "Hey baby! Vidimo se za 70 godina! Vratiću se ja, ali to će onda biti potpuno drugačiji trip. Ja sam Đavo!" Veliki dečko i najbolji seks koji si ikada imala, ali moraš nekako platiti za taj užitak. A što se tiče God Head Rider-a, pa mislili smo da Hog (motor, op.a.) zvuči kao dog, a dog zvuči kao god, tako da sam ja izmislio svemirski Harley, ali sa božjom glavom na guvernali. I đavo je malo kao božija glava, jer je on dio njega, pa je izbačen, jel tako? Mislio sam na te gluposti i smijali smo se kao ludi. Mislim da bi to bio super omot ili spot.
"Believil"?
Bruce Dickinson: Zadnje dvije pjesme i bonus pjesma za Japan su iz perioda "Chemical Wedding"-a ili odmah poslje njega. Ova pjesma je odmah nastala nakon albuma ali sam je ostavio da malo sazrije, jer sam je onda smatrao zaista strašnom. Nisam imao baš svu dubinu teksta, ali sam imao melodiju i komplet aranžman. Iskopao sam je ponovo zato što sam mislio da se zaista uklapa u koncept jer govori o jednoj maloj zloj zvijerki koja se krije u svakome od nas i koja svako malo zađe u naš mozak i počne predlagati neke ideje kao "Hmmm, šta misliš da uradimo to i to?" Takve stvari se dešavaju i u vezama. Nekada ljudi uđu u lošu vezu i počnu raditi loše stvari i zaista je priroda veze kriva za to. Kao da je miks dvije osobe loša stvar i ne bi trebale de se mješaju. O tome govori ova pjesma. Ta zvijerčica se ne može ubiti, ona je dio svakoga i čovjek se mora suočiti s njom. Očigledno je da je "Believil" kombinacija riječi "believe" i "evil" što znači, vjeruj u zlo, bolje ti je da vjeruješ da postoji i suoči se s njim.
I za kraj, "A Tyranny Of Souls"...
Bruce Dickinson: Ovu pjesmu sam planirao napisati za projekt pod imenom "The Three Tenors" ili kako smo to već htjeli nazvati. Ideja je bila o tri heavy metal pjevača i Roy i ja smo počeli pisati materijal za to i ovo je bila prva i vjerovatno jedina pjesma koju smo uradili za to. Shvatili smo da je taj projekat teško ostvarim i da će to potrajati jer toliko ljudi treba da uskladi svoje planove da bi se našlo vrijeme za to, tako da smo odlučili ipak iskoristiti tu ideju za ovaj projekat. Pjesma je dakle pisana za tri pjevača, za mene, Rob Halford-a i Geoff Tate-a iz Queensryche-a, iako je Ronny Dio bio u opciji kao njegova zamjena. Radi toga sam ja napisao pjesmu u kojoj govore tri osobe, ako tri vještice. Izgledalo je kao savršena ideja i meni se sviđalo. Zamisli turneju na kojoj na kraju izlaze tri pjevača i govore jedan drugom. Jedan kaže:"When shall we three meet again, thundering, lighting and rain, when the hurly burly's done, when the battle's lost and won." A onda sva trojica pjevamo refren "The Tyranny Of Souls". A to je Macbeth! Pjesma je zaista o Macbeth-u. Govori o super bićima koja kontrolišu naše živote i manipuliraju nama htjeli mi to ili ne. Mislim da je dosta žestoka pjesma. Kada sam je napisao, napravio sam veoma detaljan demo, koji se neznatno razlikuje od finalne verzije. Na kraju smo je samo još malo doradili i to je to!
